pojavio se metez na kopnu i moru

Zbog onoga što ljudi rade pojavio se metež na kopnu i moru, da im On da da iskuse nešto od kazne zbog onoga što rade, ne bi li se povratili.

U navedenom ajetu pojam, fesad - metež, komentatori Kur’ana razumijevaju na približno slican nacin. Metež se ogleda u odredenim poremecajima u društvu i prirodi, kao što su: pomanjkanje kiše, vremenske nepogode, oskudni poljoprivredni prinosi, nestanak bereketa, pojava razlicitih bolesti - posebno zaraznih, ucestalost ratova, i slicno. Navedenom Vehbe Zuhajli, u svome tefsiru, dodaje i vlast neprijatelja islama nad muslimanima.
Mufessiri se slažu da je pojava meteža rezultat arogantnog odnosa ljudi spram Allahovih odredbi, odnosno njihovog griješenja na zemlji. U tom smislu Ebu Alije je kazao: “Ko je Allahu neposlušan na zemlji, taj je na njoj metež napravio, jer je ispravnost Zemlje i neba u pokornosti Allahu, dž.š.

U djelu Tenvirul-ezhan min tefsiri Ruhil-bejan, analiticki se, na osnovu vjerodostojnih predaja, iznose pojave u društvu cije su posljedice odredeni poremecaji, npr. metež. Tako se kaže da:
- posljedice pojave razvrata su raširenost kuge i druge zarazne bolesti,
- zakidanje na vagi i litri prouzrokuje suše, neimaštinu i diktatorsku vlast,
- nedavanje zekata odbija kišu i, da nije životinja, Allah Uzvišeni bi je u potpunosti uskratio ljudima,
- neizvršavanje obaveza prema Allahu i Poslaniku, s.a.v.s, namece nemuslimansku vlast nad muslimanima,
- uzurpiranje tudeg imetka i sudenje mimo Allahove knjige uzrokuje medusobne borbe i ubijanja ljudi, i
- uzimanje kamate izaziva ucestale zemljotrese i ovosvjetska poniženja.
Sankcije propisane šerijatom izvanredna su preventivna mjera protiv svih anomalija. Njihovo sprovodenje zaslužuje Allahovu naklonost i blagoslov. Izvršenje šerijatskih kazni dobrano suzbija i reducira ljudsko griješenje. Sve to, u konacnici, efikasno doprinosi normalizaciji odnosa u društvu. S druge strane, ignoriranje tih sankcija pogoduje raskalašenosti, vladavini jaceg i svemu što karakterizira nezdrave ljudske odnose. Stoga je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Primjena šerijatske kazne na Zemlji bolja je za njeno stanovništvo nego da cetrdeset jutara pada kiša.”

Sila kao osnovno sredstvo komuniciranja

Nažalost, primjena univerzalnih kur’anskih principa s kojima se ureduje život pojedinca, porodice i društva u cjelini daleko je od naše stvarnosti, pa cak i u onim zemljama koje sebi pripisuju epitet, islamski. Umjesto sistematske borbe protiv griješenja, grijeh se, u nekim društvima, izdiže na razinu vrijednosti. Moralni senzori vlastodržaca sve su slabiji, što za posljedicu ima moralnu anarhiju koja savremeno društvo vodi u neizbježni sunovrat. Davno je receno, ako se ne stidiš, radi šta hoceš. Ako nestane straha od Allaha, dž.š, i stida, ljudi onda postaju beskrupulozni, arogantni i nasilni.
Rijetko kad u ljudskoj povijesti je do te mjere bila izražena želja za dominacijom nad ostalima kao danas. Sila je postala glavno sredstvo komuniciranja medu državama, narodima i ljudima uopce. Raspoloživi tehnološki potencijali uglavnom su u funkciji demonstriranja sile i porobljavanja slabijeg. Prirodni i privredni resursi, umjesto da budu u funkciji rješavanja objektivnih problema s kojima se covjecanstvo susrece, pretežno su u funkciji proizvodnje razornih oružja i oruda. Upravo je proizvodnja oružja postala najunosniji biznis. Prema statistickim podacima, danas u svijetu postoji toliki arsenal naoružanja s kojim bi se covjecanstvo moglo uništiti preko dvije hiljade puta. Razarajucu moc tog naoružanja gledali smo ovih dana u destrukciji suverene države Irak i njenog naroda.

Covjek je covjeku neprijatelj

Rat kao povijesna kategorija bio je i ostace jedna od osnovnih odrednica covjekovog uredenja svijeta. Iako je Adem, a.s, sa svojom suprugom hazreti Havvom bio smješten u uslovima pripremljenim za uživanje, šejtan ga je ipak namamio na zabranjeno stablo govoreci mu: “O Ademe, hoceš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje nece nestati?” Okusivši zabranjeno voce Adem prekrši naredbu Gospodara svoga, što bi razlogom njegovog izgnanstva iz Dženneta. “Izlazite iz njega svi, - rece On – jedni drugima cete neprijatelji biti!”
U Ademu, a.s, kao predstavniku ljudske vrste krije se iskonska želja covjeka da bude besmrtan i da gospodari nad nekim, odnosno da ima vlast. Udovoljavajuci toj neutaženoj žedi za vlašcu, duboko usadenoj u srži njegova bica, covjek ce, neminovno, koristiti silu i sva raspoloživa sredstva kako bi je ostvario. Na tom putu neizbježni su ratovi i neprijateljstva o kojima nam Uzvišeni govori.

Posebnosti Iraka

S historijskog aspekta posmatrano, Irak nije obicna muslimanska zemlja. Stoljecima je njegova prijestolnica Bagdad bila centar ne samo islamske, nego i svjetske kulture i civilizacije. Irak je znacajan i po tome što je u njemu djelovalo na stotine ashaba koji su širili nauku islama i gradili kulturno i naucne centre poput Bagdada, Kufe, Basre i Mosula. Historicari su zabilježili da je samo u Kufi djelovalo oko tri stotine ashaba koji su dali prisegu Alejhisselamu pod drvetom koje se spominje u Kur’anu. Sedamdeset ih je ucestvovalo u bici na Bedru. Medu onima koji su svoje kosti ostavili na tlu Iraka, u Kerbeli, je i unuk Allahova poslanika, s.a.v.s, hazreti Husejn.

Na tlu Iraka živjeli su i radili i istaknuti tabi’ini (generacija poslije ashaba), poput Hasana Basrija i Sufjana es-Sevrija, koje ce muslimani do Sudnjeg dana spominjati po ucenosti i pobožnosti. U Iraku je roden, djelovao i na ahiret preselio Ahmed bin Hanbel, utemeljitelj hanbelijskog mezheba, a glavninu života u Bagdadu proveo je i Ebu Hanife utemeljitelj hanefijskog mezheba. U tom gradu on je i pokopan. Osim spomenutih velikana u Iraku su živjeli i radili još stotine istaknutih ucenjaka u raznim islamskim oblastima.
Vec dugo Irak nije ni blijeda kopija nekadašnjeg centra znanja i mudrosti. Osnovni znaci njegovog prepoznavanja posljednjih nekoliko decenija, su bogati izvori nafte, totalitarni režim i besmisleni ratovi sa susjednim muslimanskim zemljama.

Aktuelna ratna dogadanja podstakla su nas da, u svjetlu naznacenog kur’anskog ajeta, pokušamo rasvijetliti cinjenice koje ukazuju na uzroke i posljedice ponižavajuceg položaja muslimana. Osnovno pitanje je: Zašto su muslimani poniženi i zašto na svjetskom planu igraju inferiornu ulogu? Da li zato što su premalo ili previše muslimani? Razloge za naš nezavidan položaj ne treba tražiti drugdje osim u nama samim. Nabrajanje svih razloga zahtijevalo bi mnogo više vremena i prostora, zato cemo se ovlaž osvrnuti na najizraženije od njih.

Ništa se ne dogada slucajno

Ukoliko distanciranost od kur’anskih nacela uzme maha, a griješenje nadvlada moralnost, muslimani ostaju bez Allahove zaštite, prepušteni okrutnosti svojih neprijatelja. U hadisu koji prenosi hazreti Omer, r.a, stoji da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Allah zaista sa ovom Knjigom neke narode uzdiže a druge ponižava.” Allah, subhanehu ve teala, toleriše do odredene granice ljudske grijehe, a kada ti grijesi prevrše mjeru, On onda mijenja svoj plemeniti i velikodušni odnos prema njima. U Kur’ani kerimu receno je: “Allah nece lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni, - a Allah sve cuje i sve zna.”

Razjedinjenost muslimana

Allah, dž.š, posredstvom svoje Knjige i Poslanika, s.a.v.s, muslimanima je stavio u obavezu izgradnju cvrste i jedinstvene zajednice kao preduslov za ostvarenje univerzalnih principa islama i skladnog života na zamlji. Uzvišeni kaže: “Svi se cvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” On je zajednici muslimana naložio bratske odnose rekavši: “ Vjernici su braca. Zato, pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha da bi vam milost bila ukazana.” Uzvišeni je takode rekao: “Pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali…”
Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao je: “Primjer vjernika u medusobnoj pažnji, milosrdu i saosjecanju je primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, svi ostali organi odazovu se i pridruže u bolu s nesanicom i temperaturom.”

Na vrlo slikovit nacin Allahov poslanik, s.a.v.s, opisuje saosjecajnost i upucenost ljudi jednih na druge. Kao što svi organi tijela sacinjavaju neraskidivi dio ljudskog bica, isto tako bi muslimanski narodi trebalo da sacinjavaju neraskidivi dio islamskog ummeta. Kao što svi dijelovi ljudskog organizma pružaju otpor kada covjeka napadnu virusi, celije raka ili neki drugi uzrocnici razlicitih bolesti, na isti nacin bi svi pripadnici ummeta trebalo da pružaju otpor napadacima, ma kakvi bili.
Nažalost, mnogo puta u historiji covjecanstva pokazala djelotvornom se pokazala latinska poslovica “zavadi pa vladaj,” pogotovo kada je primjenjivana nad muslimanima. Osvrnemo li se na geo-politicku kartu arapskih zemalja i razmotrimo li njihove trenutne diplomatske odnose, vidjet cemo da nema gotovo ni jedna arapska zemlja a da nije makar s jednom susjednom zemljom u zategnutim ili neprijateljskim odnosima. Negativan primjer u tome je Irak koji je bio u zavadi sa svim svojim susjedima.

Medusobna zavadenost i razjedinjenost arapskih zemalja redovno je olakšavala posao njihovim protivnicima. Zapravo, njihovi neprijatelji svoju slavu su skoro uvijek gradili na tim slabostima i razjedinjenosti. Primjer Iraka, ovih dana, najbolji je pokazatelj za to. Mnogo je susjednih muslimanskih zemalja hladnokrvno gledalo ubijanje nedužnih civila i razaranje prirodnih i privrednih potencijala te zemlje. Neke od njih su javno ili na prikriven nacin bile i u funkciji okupacije. Ukoliko se ima na umu da su glavninu vladajucih oligarhija muslimanskih zemalja instalirali americko-cionisticki centri moci, onda ovakav odnos i ne treba da iznenaduje.
Primjer Iraka je svjež. Pitamo se, šta je sa Palestinom koja krvari desetljecima u nemogucnosti da sprijeci Jevreje u nakani da je pretvore u Izrael i ostvare vjekovni san o rušenju džamije Mesdžidul-aksa i gradnji Davidovog hrama. To se sve dešava u srcu i na ocigled arapsko-islamskog svijeta, koji dobro zna, šta s aspekta islama, za njih znaci Palestina i Mesdžidul-aksa. Svojevremeno je jedan islamski velikan rekao: “Kada bi svaki musliman izlio na Jevreje u Izraelu samo po jednu kofu vode, splavili bi ih u more.” On je želio reci kakvu bi opasnost po Izrael predstavljala naša sloga. S druge strane, zbog naše pocijepanosti svjedoci smo vlastite malaksalosti i ništavnosti.
Poslanik, s.a.v.s, je govoreci o jedinstvu, pored brojnih hadisa, rekao i ovaj: “Musliman je brat muslimanu. On ga ne ugnjetava i ne ostavlja na cjedilu (ne predaje ga drugom). Ko pomogne svome bratu u nevolji, Allah ce njemu u nevolji pomoci. Ko otkloni nedacu jednom muslimanu, Allah ce njemu otkloniti jednu od njegovih nedaca na Sudnjem danu. A ko prikrije sramote jednog muslimana, Allah ce prikriti njegove na Sudnjem danu.”
I pored tako savršenih uputstava, medu muslimanima svijeta ociti su antagonizmi i netrpeljivosti: na nacionalnom, mezhebskom, politickom, ekonomskom i svakom drugom planu. Stoga, ne treba da cudi cinjenica što ponovo postaju lahak plijen za protivnike.

Primitivizam i tehnološka zaostalost

Vecina islamskog svijeta živi u vremenu za koje se nije spremio. Skoro da je postalo nepisano pravilo da su predmetom manipulacije i beskrupuloznog izrabljivanja postali narodi koji ne prate tokove razvoja i naucno-tehnicka dostignuca. Allahovom voljom, podrucja na kojima je koncentriran najveci dio arapakomuslimanskih zemalja obiluju naftom kao jednim od najvažnijih prirodnih resursa savremenog doba. Umjesto da su taj božanski dar, koji im je donio ogromna bogastva, iskoristili za razvoj svojih zemalja na naucno-tehnickom planu, oni su se opredijelili za uvoz. Tako su svjesno postali ovisni o zapadnim tehnologijama koje, zahvaljujuci toj cinjenici, imaju ogromni uticaj na kompletna kretanja u islamskim drušvima. Na osnovu trenutnog stanju medu muslimanima u svijetu, eminentni islamski ucenjak dr. Jusuf Kardavi izjavio je: ”Muslimani voze najskuplje automobile na svijetu, a nisu u stanju proizvesti ni bicikl.”

Kako je moguce da su se muslimani do te mjere ponovo oglušili o nacela s kojima je otpocela posljednja Allahova, dž.š, objava. U nauci s Njegovim imenom kriju se nesagledivi dometi u svim sferama ovosvjetskog života. Stoga je nezamislivo da je i pored tih svetih islamskih nacela, medu nepismenima u svijetu skoro najveci procenat muslimana. Iskljucivanje nauke rezultira primitivizmom i nazadnosti u svakom pogledu. Suprotno tome, forsiranje nauke garantuje prosperitet i napredak u svim domenima ljudskog življenja. To je “sunnetullah”, Allahov poredak na Zemlji i ko ga bude uvažavao ostvarice blagostanje i dominaciju nad onima koji ga zapostavljaju. Taj Allahov zakon neprestano se opetuje na Zemlji.
Ako se retroaktivno osvrnemo na epohe dominirajuce islamske kulture i civilizacije, vidjecemo da je njihovo osnovno uporište u naucnim dostignucima toga vremena. Vladavina trojice halifa: Mensura, Me’muna i Harunur-Rešida, bice upamcena ponajviše po tome što su izdašno pomagali naucnike. Rezultat takve politike bilo je opce blagostanje. Tada se u islamskoj prijestolnici Bagdadu nije imao kome dati ramazanski prilog, sadekatul-fitr. Pogledamo li u kojim zemljama danas vlada materijalno blagostanje, vidjecemo da je to upravo tamo gdje se najviše ulaže u nauku.

Muslimani se ne mogu suprostaviti neprijateljskim “nevidljivim” bombarderima raketama navodenim s velike udaljenosti, naoružanjem koje je korišteno prije pedesetak godina. U Kur’anu se kaže: “I protiv njih pripremite koliko god možete snage.” Taj ajet treba razumjeti kao naredbu koja ukljucuje raspolaganje i korištenje najsavremenijeg oružja i opreme. To takode znaci: -Budite uvijek oprezni i pripravni, kako vas neprijatelj ne bi mogao iznenaditi.
U islamu kao kompletnom konceptu za život na zemlji, ljudi moraju uvidati i svoj materijalni interes. Dok god se budu služili avionima, automobilima, kompjuterima i ostalim savremenim naucnim dostignucima, proizvedenim na Zapadu, muslimani nece biti smetnja niti problem za druge. U nemogucnosti da se odgovori zahtjevima savremenog života, razloge ne treba tražiti u islamu vec u reduciranom poimanju i prakticiranju ove savršene Allahove, dž.š, upute. Osnovna pretpostavka za njeno valjano razumijevanje je neprestano Allahovo “ikre’” u kojem se krije progres i snaga.

Povodljivost i štetno oponašanje

Inferiornost nekog naroda, uz ostalo, ogleda se i u sklonosti oponašanja drugih, naprednijih naroda. Usvajanje opcekorisnih iskustava od drugih u biti je poželjno i islam na to gleda blagonaklono ukoliko nisu u koliziji s osnovnim islamskim nacelima. Medutim, ono što karakterizira napredak savremnog covjeka uglavnom je ostalo van domašaja interesa muslimanskih naroda. Nažalost, od naprednog svijeta prihvata se ono što je destruktivno. Raširenost alkohola, cigareta, droge, raskalašenosti, prostitucije, kocke, porno-filmova, i drugih poroka i zala, uveliko se ukorjenila i medu muslimanima. Tome se moraju dodati mito i korupcija, kao pošasti koje odrednim vladajucim slojevima omogucavaju brzo bogacenje i privilegovan položaj u društvu. Socijalne i klasne razlike jako su izražene, a životni standard, u odnosu na zapadni, neuporedivo je manji. Iako se vodeci ljudi iz sfere kulture, politike pa i religije izdašno trude da ocrne zapadni stil života, smatrajuci kako je propast Zapada pitanje dana, ipak na hiljade muslimana iz velikog broja islamskih zemalja, svake godine traži azil, upravo u zemljama Evrope i Amerike. S obzirom na stanje u kojem se nalaze muslimani, za strah od raspada puno više razloga imamo mi nego oni.

Ljubav prema dunjaluku i odvratnost prema smrti

Pretjerano prepuštanje tjelesnim užicima odlika je ljudi s materijalistickim pogledom na svijet. Islam ne zanemaruje ovaj svijet i njegove ljepote; on traži da se ne zaboravi udio na njemu, ali ipak daje prednost buducem, vjecnom svijetu. U sadašnjoj situaciji, muslimani nisu ni previše okrenuti ahiretu niti pretjeruju u korištenju materijalnih dobara ovoga svijeta. Dapace, vecina ih živi u oskudici i bijedi. Zbog otudenosti od izvornog islama i nepravilnog razumijevanja uravnoteženosti izmedu ovog i buduceg svijeta muslimani su gubitnici u oba slucaja. Postali su beznacajan faktor s kojim se neprijatelj poigrava, kad i kako hoce. Takvo stanje muslimana na vrlo slikovit nacin opisao je Resulullah, s.a.v.s, rekavši: “Na vas samo što nisu navalili narodi kao što navale gladni ljudi na postavljenu sofru. Je li to zbog toga što ce nas biti malo, Allahov poslanice? - upita neko. Naprotiv, bice vas puno ali cete biti poput pjene i truhleži koju nosi bujica. Tada ce Allah iz srca vaših neprijatelja izbaciti respekt prema vama, a u vaša srca ce ubaciti vehn. A šta je to vehn, Allahov poslanice? - ponovo neko upita. To je pretjerana ljubav prema ovom svijetu i preziranje smrti, - odgovori Allahov poslanik.”

Ne smijemo gubiti nadu

Historija, uciteljica života, uci nas da su najmocnije civilizacije i narodi propadali onda kada su upadali u moralnu anarhiju i razvrat. Na osnovu kur’anskih kazivanja neki narodi su uništavani zato što su bili ogrezli samo u jednom grijehu, dok su u današnjim modernim društvima skoncentrirani grijesi svih prijašnjih naroda. Njihova propast ne treba nas radovati, jer bojimo se da bismo mi, ovakvi kakvi smo, mogli biti njihovi nasljednici.
I pored svih slabosti i crnog oblaka koji se nadvio nad islamskim ummetom danas, ipak ne smijemo gubiti nadu. Jer, crni oblak može zasjeniti suncevu svjetlost ali je ne može ugasiti. Uostalom, zora dolazi poslije najvece nocne tame.
Moramo biti svjesni da Allah garantuje trajanje Svoje vjere bez obzira u kakvom stanju se nalazili muslimani. On je “muhavvilul-ahval”, onaj koji mijenja stanja i prilike. Obicno to biva kada se ljudi sami promijene i poprave nabolje. Ukoliko ova generacija propusti priliku oživljavanja Allahovih zakona na zemlji, pa On to može uraditi s drugim generacijama, kao što kaže u Kur’anu casnom: “O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne,- pa, Allah ce sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni ce se na Allahovom putu boriti i nece se nicijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome On hoce – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.”

Izgradnja samosvijesti

Obaveza svakog pojedinca je da bude svjestan našeg nezavidnog stanja, da nastoji doprinijeti popravljanju tog stanja i svog odnosa prema islamu, kao i odnosa njegove porodice, okoline i šire ljudske zajednice spram tih pitanja. Na putu našeg ozdravljenja posebnu ulogu imaju predstavnici vlasti i ulema. Oni, prije svega, moraju ukazivati na nužnost obrazovanja i, u duhu savremenih naucnih dostignuca, osavremenjivanja svih naših aktivnosti iz domena javnog života.
Muslimani se moraju izboriti za parlamentarnu demokraciju koja podrazumijeva politicki pluralizam, reizbornu vlast podijeljenu na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, izabranu po volji naroda a ne naturenu i nepromjenjivu. Nažalost, umjesto takvog sistema funkcioniranja države i društva u muslimanskim zemljama imamo totalitarne režime koje niko ne poziva na odgovornost, bez obzira kakvi rezultati njihovog djelovanja bili. Umjesto da budu u službi države i naroda, narod i država služe njima. Široke narodne mase uglavnom se zadovoljavaju najnužnijim i svojom šutnjom i servilnim odnosom pothranjuju takve režime i diktatorsku vlast. Državni udari i vojni pucevi su jedini oblici promjene vlasti, koja vrlo brzo doživljava reprizu prethodne.

Od epohalnog znacaja bilo bi kada bi muslimanske zemlje pokušale napraviti islamsku ekonomsku uniju, po uzoru na Evropsku uniju, islamsko vijece po uzoru na Vijece Evrope, islamski vojni savez po uzoru na NATO i još neke organizacije od opceg interesa. Jedino na takav nacin muslimani bi mogli predstavljati respektabilan faktor na svjetskom planu, inace, zasigurno, Afganistan i Irak nece biti posljednje destinacije u imperijalistickim pohodima Amerike i Engleske.
Aktuelna dešavanja medu muslimanima u svijetu zasigurno su djelo njihovih ruku koja, zbog onoga što rade zajedno s drugima, metež izaziva. Zato im Allah, dž.š, daje: “da iskuse nešto od kazne, ne bi li se povratili.” I, poslije svega: “Zar nije došlo vrijeme da se vjernicima srca smekšaju pred opomenom Allahovom, i istinom koju im je On poslao.”
Gospodaru naš, pomozi nas islamom i pomozi islam s nama. Omili nam Tvoju vjeru i ucini nas njenim dostojnim sljedbenicima. Ne dozvoli da odemo s ovog svijeta dok ne vidimo trijumf tvoje vjere. Amin!